Država
u državi
Posljednjih mjeseci intenzivno se priča o 'deep stateu'.
Paranoična fikcija ili stvarnost?
Donald Trump je u globalni politički rječnik donio pojam "Deep State", baš kao što je Franklin Roosevelt u njega unio "New Deal", a Willy Brandt "Ostpolitik". No, Trump nije izmislio "Deep State" – samo ga je prenapuhao i stavio u svoju korist. Taj pojam, ili nešto slično u istom značenju, postoji u Americi već pola stoljeća, a čak i ljudi koji nisu skloni teorijama zavjere mislili su na "Deep State" kad su razmatrali prave uzorke traumatičnih političkih događaja, poput ubojstva Johna F. Kennedyja.
Tko zapravo vlada Amerikom, najmoćnijom zemljom na svijetu, i kako su ti koji vladaju došli na vlast – to su jednostavna pitanja na koja postoje jednostavni odgovori, ako u njih želite vjerovati. Ako ne želite, pred vama je cijeli spektar teorija koje možda kažu puno više, a možda ne kažu ništa. Jedna stvar je sigurna – svaka od tih teorija zvuči atraktivnije od dosadne stvarnosti. Zato valjda ljudi vole zaplotnjačke teorije, bile one o masonima, iluminatima ili Deep Stateu, koji nama vladaju a da to ni ne znamo.
Deep State (duboka država) ili jednostavno – država u državi – označava moćna tijela državne vlasti, ili grupe pojedinaca koji u njima rade, čija je vlast gotovo trajna, neovisna o izborima ili promjenama vlasti, i koji takvu nedodirljivost koriste da guraju svoje interese i provode svoje dugoročne planove i politike bez obzira što izabrana vlast o njima misli, pa čak i onda kad vlast pokušava postići upravo obrnuti cilj. Tako pojedinom državom vlada Deep State, a ne oni koji su stvarno izabrani da vladaju – u američkom slučaju to znači da volja birača nije važna, da demokratski proces ne dovodi ni do kakve promjene, jer će politiku ionako voditi grupa neizabranih birokrata duboko ukopanih u državne strukture.
Iako se o Deep Stateu u zadnje vrijeme najviše vrišti u Sjedinjenim Državama, on je nastao i prisutan je upravo u nedemokratskim državama, gdje se vlast ne mijenja na izborima nego u državnim udarima i prevratima, osobito u Turskoj, Pakistanu i Egiptu. Pojam je, kao "derin devlet" ("duboka država"), nastao baš u Turskoj u vrijeme Hladnog rata i označavao je mrežu državnih službenika i časnika u raznim granama vlasti i vojske, koja se borila za očuvanje sekularne tradicije Kemala Atatürka, bez obzira na vojnu zapovjednu strukturu ili upravnu hijerarhiju – svim potrebnim sredstvima. Prava Deep State u Turskoj nije samo gurala svoje planove i blokirala one koji joj se nisu sviđali – dapače, organizirala je ubojstva, izazivala nerede, surađivala s organiziranim kriminalom, a u kaosu koji su potaknuli poginule su tisuće ljudi.
Mnogi stručnjaci za Rusiju vjeruju da je i u njoj, barem do učvršćenja samovlasti Vladimira Putina, postojala snažna "država u državi" koja je aktualnog predsjednika i izbacila na površinu. Ona se navodno sastojala od pripadnika bivšeg sovjetskog obavještajnog establišmenta, sljedbenika bivšeg šefa Jurija Andropova u nekadašnjem KGB-u, koji su na kraju prošlog stoljeća prisilili tadašnjeg predsjednika Borisa Jeljcina na ostavku i među sobom izabrali nasljednika, bivšeg KGB-ova operativca Putina.
U Americi se o Deep State govori u dva konteksta, koji su ponekad povezani, ali ne nužno. Prvi označava nacionalno-sigurnosni establišment, dakle interesne grupe unutar i izvan vlasti (mnoge u privatnom sektoru) koje nastoje provoditi politiku – prvenstveno vanjsku i sigurnosnu politiku – u skladu sa svojim interesima, bez obzira tko je na vlasti. Drugo, šire značenje, koje je posebno dobilo maha nakon izbora Donalda Trumpa, izjednačava Deep State sa cijelom državnom upravom, s birokratskim aparatom sastavljenim od profesionalnih činovnika, često vrlo kvalificiranih i sposobnih, koji se navodno opiru promjenama i guraju po svome, (zlo)upotrebljavajući činjenicu da o njima ovisi provođenje načelnih ideja u praktičnu politiku.
Ideja da u Americi postoji Deep State dugo se kuhala, a njen praotac nije bio neki ludi teoretičar zavjere, nego bivši predsjednik Dwight D. Eisenhower. U oproštajnom govoru na kraju mandata 1961. godine, u jeku hladnoratovske utrke u naoružanju, Eisenhower je upozorio naciju na opasnost od "vojno-industrijskog kompleksa" – sprege interesa Pentagona i privatnih korporacija koje proizvode oružje. Ta mreža, upozorio je bivši general, tjera na sve veću potrošnju na obranu, predstavljajući opasnost po nacionalnu sigurnost većom nego što ona jest, a što odgovara proizvođačima oružja.
Njegovi nasljednici u Bijeloj kući, John F. Kennedy i Lyndon B. Johnson, opravdali su Eisenhowerove slutnje, uplevši Ameriku u rat u Vijetnamu, traumatično iskustvo koje će završiti prvim velikim američkim porazom u povijesti. Daniel Ellsberg, visokopozicionirani dužnosnik u obrambenom sustavu tih godina, prometnuo se u vrijeme Richarda Nixona u zviždača upravo iz tog razloga – zbirka povjerljivih dokumenata koje je Ellsberg potajice kopirao i dostavio Washington Postu i New York Timesu – danas poznati kao "Pentagon Papers" – pokazala je da je establišment godinama obmanjivao javnost o stvarnom stanju u Vijetnamu i otezao davno izgubljeni rat, na korist moćnog lobija proizvođača oružja.
Glavni prigovor Deep Stateu, koji je izrastao iz vojno-industrijskog kompleksa, kaže da ogromnu moć u formuliranju politike imaju ljudi i grupe ljudi koji nisu izabrani. Dakle, da je Deep State u osnovi teška negacija demokracije i političkog procesa – koga god građani izaberu, Deep State gura po svome, a demokracija i izbori ne znače im ništa. No, pričekajte da vidite što se događa kad se u cijelu priču uključi demokracija.
Ono što je Eisenhower nazvao vojno-industrijskim kompleksom u idućim se desetljećima pretvorilo u vojno-industrijsko-kongresni kompleks. Osim Pentagona i proizvođača oružja koji ga opskrbljuju, u igru su se uključili i mnogi izabrani političari. To se dogodilo zato jer su najveći proizvođači vojne opreme – a to su Lockheed Martin, Boeing, Raytheon, General Dynamics i Northrop Grumman – vješto rasporedili svoje pogone diljem Sjedinjenih Država. Svaka od tih korporacija ima tvornice u barem desetak država diljem SAD-a, a svaka od tih tvornica zapošljava tisuće, ponekad i desetke tisuća ljudi. To znači da će izabrani zastupnici iz tih država – a riječ je o gotovo svakoj saveznoj državi – teško glasati protiv interesa proizvođača vojne opreme koji u njihovoj državi drže tako puno radnih mjesta.
No, put od vojno-industrijskog kompleksa do Deep State nije bio linearan, barem ako vjerujete raznim teoretičarima zavjere koji sumnjivu rabotu vide u svemu što se događalo u američkoj politici. U toj školi mišljenja (ili školi paranoje) jedna grana kreće s razumne početne postavke da interesi tako različitih organizacija kao što su vojska, CIA, FBI, vanjskopolitički establišment itd. teško mogu biti u trajnom suglasju. I to ima smisla – svatko tko je ikad radio u bilo kakvoj organizaciji s više od dva zaposlenika zna koliko se teško dogovoriti oko elementarnih interesa, a kamoli orkestrirati dugoročnu zaplotnjačku suradnju tijela državne uprave koja broje stotine tisuća zaposlenika. No, da bi ostali u polju teorije zavjere, oni kažu – naravno, nisu svi u dosluhu, nego ratuju jedni protiv drugih.
I taj rat unutar Deep Statea, po njihovu tumačenju, objašnjava mnoge "neobjašnjive" događaje, a najslavnije od svih ubojstvo predsjednika Kennedyja. O njemu su do danas raspredeni razni mitovi, a onaj "najdublji" tvrdi da Kennedyja nije dala ubiti CIA, što će vjerovati "obični", naivni teoretičari zavjere. "Duboka" teorija kaže da je Kennedyja dao ubiti – vojni establišment, a ne CIA, i to zato da bi se u isto vrijeme riješio Kennedyja i krivnju za to svalio na CIA-u.
Obrazloženje te "teorije u dva koraka" je sljedeće: vojska je s jedne strane bila zgrožena debaklom u američkom iskrcavanju u Zaljevu svinja na Kubi na početku Kennedyjeva mandata. Taj pokušaj invazije pomoću priučenih kubanskih emigranata Ameriku je u opasnom kontekstu Hladnog rata prikazao kao slabu i nesposobnu, a za sve su bili krivi CIA – koja je katastrofalnu akciju organizirala – i Kennedy koji ju je odobrio. Vojska je, kaže teorija zavjere, znala da se to moglo napraviti bolje i da bi zreliji predsjednik to na vrijeme prepoznao.
Kad je uskoro došlo do kubanske nuklearne krize, pokazalo se koliko su veliki ulozi i za Ameriku i za ostatak svijeta. Kennedy je u krizi odigrao majstorsku ulogu, ali mu vojska – po teoriji zavjere – i dalje nije vjerovala. Dapače, htjela je izbjeći bilo kakvu šansu da Amerika ponovno dođe u situaciju biti-ili-ne-biti s takvim čovjekom na čelu. Nije pomoglo to što je Kennedy bio ženskar koji je spavao – a možda i dijelio državne tajne – s kim mu se svidjelo, od sumnjive Marilyn Monroe nadalje, te u isto vrijeme bio ovisan o teškim lijekovima, možda i drogama. Da o sudbini svijeta odlučuje žigolo narkić u Bijeloj kući – to vojnom establišmentu nije bilo prihvatljivo, kaže teorija zavjere. Zato je tadašnji Deep State dao ukloniti Kennedyja, a onda pustio glasinu da je to napravila CIA. Vojska je, kaže teorija duboke zavjere, ubila dvije muhe jednim udarcem – riješila se nepouzdanog šefa i podvrgla CIA-u desetljećima sumnje.
Teško da je išta od ovoga istina, ali mnogi ljudi vjeruju da jest. No, teorije o Deep Stateu su se samo razrađivale u idućim godinama, a u njima je sve manje bilo naglaska na internom ratu različitih službi, a sve više je prevladala teza o monolitnoj "državi u državi". Što nije slučajno, jer su dvije presudne pojave redefinirale ulogu nacionalno-sigurnosnog establišmenta u politici i u životu Amerikanaca. Teroristički napadi na New York i Washington 9. rujna 2001. doveli su do neviđenog ulaganja u obavještajnu djelatnost, puno veću nego što je bila u Hladnom ratu. S druge strane, informacijska revolucija koja se događala u isto vrijeme omogućila je dotad nezamislive načine praćenja i prisluškivanja.
Kad je Edward Snowden javnosti otkrio što sve može napraviti tajna služba NSA – da može prisluškivati baš svačiji razgovor i da to radi čak i američkim saveznicima poput Angele Merkel – teorije o Deep Stateu su dobile novi zamah. Dapače, više nije bilo važno koja agencija što radi, i je li u dosluhu ili ratu s nekom drugom – sve se brzo spojilo u jedno veliko strašilo. "Deep State nisu samo obavještajne agencije", rekao je tada Snowden. "Deep State su zapravo svi karijerni državni službenici. Oni sjede na pozicijama moći, ne mijenjaju se kad se promijeni predsjednik, oni samo gledaju predsjednike kako dolaze i odlaze. Oni utječu na sve politike, oni utječu na predsjednike", poručio je svjetskoj javnosti iz moskovskog zaklona Snowden.
U tom trenutku na scenu stupa Donald Trump, čovjek bez ikakva iskustva u politici ili upravljanju, inače sklon jednostavnim objašnjenjima kompleksnih problema i teorijama zavjere. Još prije nego što je izabran, Trump se susreće s prvim problemom – pripadnici nacionalno-sigurnosnog establišmenta, posebno oni iz njegove Republikanske stranke, organiziraju se u pokret "Never Trump" ("Nikad Trump") i javno ga napadaju kao šarlatana i budalu koja ništa ne zna o vanjskoj politici i čija bi pobjeda na izborima bila katastrofalna po američke interese. Potpisuju se peticije, na koje svoje ime stavlja doslovno svatko tko je ikad išta značio u republikanskom vanjskopolitičkom establišmentu – od bivših ambasadora i šefova CIA-e do bivših ministara.
U Washingtonu postoji neka vrsta konsenzusa oko vanjske politike i uloge Amerike u svijetu – taj konsenzus dijele republikanci i demokrati. Zato su ljudi koji se bave vanjskom politikom i nacionalnom sigurnošću ili republikanci koji naginju lijevo ili demokrati koji naginju desno. Trump je došao s idejom da sve to razbuca, ali bez ikakvog plana što bi potom napravio. To je izazvalo žestoku reakciju ljudi iz birokracije, javnu reakciju koja je skupo koštala i njih i Trumpa i rasplamsala priču o Deep Stateu. Kad je neočekivano pobijedio, Trump je krenuo u obračun sa svima koji su ga gadili prije izbora. Najviše je stradao State Department, gdje ni do danas nije imenovao ključne ljude na sva mjesta. Trumpova postizborna osveta onima koji su se predizborno borili protiv njega temelj je današnje priče o američkom Deep Stateu.
Nije Trump prvi predsjednik koji je u kampanji obećavao poteze od kojih je odustao kad je došao na vlast – i Baracka Obamu su optuživali da je bio pod utjecajem Deep Statea kad je pustio da se njegovo obećanje o zatvaranju zatvora u Guantánamu nikad ne ostvari, a da se planovi za povlačenje iz Afganistana pretvore u planove za povećanje broja američkih vojnika, taman kako je htio Deep State. No, kao i u svemu drugom, Trump je i ovdje od svog susreta sa stvarnošću napravio veću dramu nego što je itko mogao očekivati.
Prva dva razloga za rat Trumpa i onoga što on naziva Deep Stateom leže u njegovoj ličnosti – Trump je dosad jedini američki predsjednik koji nema baš nikakvo razumijevanje sistema kojemu je na čelu – kako on funkcionira, zašto je baš tako ustrojen, kako ga u nečemu iskoristiti za svoj interes, a u nečemu neutralizirati – ništa od toga Trump ne zna. Druga za Trumpa specifična osobina je da on, manje od bilo kojeg prethodnika, ne prihvaća uzmak. Trump nikad neće priznati da je bio u krivu, čak ni u privatnom razgovoru. Profesionalce u javnoj upravi, koje Trump krivi za sve, to iritira i mobilizira protiv njega. Tako i nesvjesno postaju Deep State.
Druga dva razloga specifična su za okolnosti u kojima je Trump došao na vlast – sumnja da je Rusija utjecala na izbore i da je Trumpov tim s njom surađivao dovela je novog predsjednika u nezavidnu situaciju da javno ratuje ne samo sa svojim obavještajnim službama (što se znalo događati i prije), nego i s vlastitim ministarstvom pravosuđa. Upravo njih, ministarstvo pravosuđa, koje je u Americi ujedno i državno tužiteljstvo, Trump je optužio da su dio Deep Statea. To je bio dosad jedini navrat u kojem je predsjednik javno upotrebio taj izraz. Obavještajne službe, koje su jednoglasno rekle da su Rusi utjecali na izbore, prošle su još gore – njih je Trump usporedio s Gestapom.
No, Trump ne vidi Deep State samo u nacionalno-sigurnosnom establišmentu i pravosuđu. On zavjeru vidi u svakom aspektu javne uprave. Iako do danas znamo da je većina neugodnih informacija o njegovoj administraciji u medije procurila zahvaljujući ljudima koje je on postavio, Trump i dalje za curenje informacija krivi Deep State. Sve to postaje više zabavno nego žalosno – ako ga želite vidjeti, Deep State ćete naći u svemu što vam se ne sviđa. Ako ne znate vladati, ili su vaše ideje toliko sumanute da ih nitko ne želi provesti, udarit ćete u zid. To se Trumpu događa iz dana u dan, a problem više nisu samo CIA, FBI i State Department, nego svaka agencija koja ne provodi u djelo njegove ideje.
Da doista postoji takav opaki Deep State kakvim ga on prikazuje, Trump nikad ne bi ni postao predsjednik. A ako Deep State postoji i pustio je Trumpa da pobijedi, znači da je odlučio uništiti i sebe i Trumpa. Zadnjih pola stoljeća američke politike pokazuje da Deep State – ako postoji – sigurno nije toliko glup.
